Postolar
Antun Đakovac po zanimanju je bio postolar. Obrtnik koji se bavi izradom i popravkom obuće. Koristi različite alate i tehnike za obnovu i restauraciju cipela. Posao postolara uključuje popravak i restauraciju cipela, kao i drugih kožnih predmeta, kako bi im se produžio vijek trajanja i poboljšao izgled. Riječ “postolar” izvedena je iz hrvatske riječi “postole,” koja se odnosi na vrstu tradicionalne obuće, posebno seljačkih sandala ili mokasina.
Majstor Antun najprije je šegrtovao kod majstora Ivana Viljevca, a zatim je samostalno radio i učio obućarski zanat, pa je tako i ostao u Viljevu gdje je osnovao obitelj i ostao raditi cijeli život.
Alate koje je koristio su: čekić, nož, knajp (alat za stanjivanje kože), rašpa, igla, konac, obućarska mašina, tronožac, kalupi, bušač (lohajz)… Dok je radio, davao je djeci dasku da u nju nabijaju klince (drvene čavle) kako bi i sami isprobali njegov zanat. Volio je kad ljudi dolaze kod njega u radionu i sam je uvijek mjerio i pazio na svaki detalj pri izradi.
Najviše je popravljao obuću, a uz to je izrađivao papuče, popravljao lopte ili mijenjao potpetice. Izrađivao je i novu obuću (dječje cipelice), popravljao amove (kožne oglavine za konje) i ostale postolarske poslove. Majstor se volio šaliti s djecom i zadavati im pitalice i zagonetke, jer je i sam bio veliki zaljubljenik enigmatike. Tim je povodom bio i gost škole, te je sudjelovao 2011. godine u školskom projektu Učenici bez granica.
Iz majstorove obitelji ovim zanimanjem bavila se i kćerka koja je završila Obrtničku školu Đuro Đaković, obućarski smjer i radila je do mirovine u tvornicama obuće u Osijeku. I danas za svoje potrebe još popravi pokoje cipele ili torbu.
Radionica postoji i danas, s većinom opreme koje je majstor Antun koristio. Majstor je radio punih 60 godina i to svaki dan sve do svoje smrti.
Podatke o majstoru i njegovom zanatu dala nam je njegova kćerka, Marija Matković. Još je dodala da bilo dobro da se više ljudi bavi popravkom starih predmeta, jer bi sigurno bilo manje otpada.
